Biti roditelj je težak posao 7/24, bez mogućnosti adekvatnog školovanja i nema poparavnog. Hodamo po žici svaki dan, ponekad uspešno, ponekad padnemo. I tako uz mnogo muke i truda, taman vidimo neke rezultate, dete je poraslo, samostalnije, čini nam se da nam je lakše, kad stigne pupertet. I onda smo opet u haosu, prepirmo se, vidimo da nam dete pati, bori se i mi sa njim ponovo prolazimo te probleme, ali sada iz drugog ugla i čudimo se što nas ne sluša, kad smo mi to prošli i znamo bolje. Zadatak pubertetea je da mladi čovek proveri sve ono što je naučio, da li to vredi ili ne. To mora da proveri kroz sopstveno iskustvo, jer mozak prolazi kroz remodelovanje i menja arhitektoniku. Pubertet je zato težak i opasan period, jer sve neuronske veze koje smatra da nisu bitine mozak će uništiti i stvoriti nove veze. Ako pod uticajem gena, sredine, bolesti, taj posao ne bude uradio kako treba, srušiće neke najbitinije puteve i veze i onda nastaje bolest.
Biti roditelj znači prvo naučiti dete da sve što se dešava u nama i oko nas, mi možemo da podnesemo, da je sve u redu, da ništa nije katastrofično i strašno. Mladi ljudi su zbunjeni i sobomi svetom, a sve što roditelji registruju je da oni ne slušuju i ponašaju se čudno i odbacujuće. Da, oni su u jakom otporu prema svemu, ali su i sami zbunjeni. Ne znam da li mi možemo da zamislimo kako se ti mladi ljudi, koji su na mostu, ni vamo, ni tamo, osećaju. Ni stručnjacima nije lako da rade sa njima, jer oni konstatno odbijaju sve, a ne znaju šta žele, ni kuda da idu.
Deci u pubertetu i dalje su potrebne granice, koje roditelji postavljaju, jer je zadatak njihovog uzrasta da proveravaju gde je ta granica. Ali takođe potrebno je i dati im slobode gde je to moguće, u izboru garderebe, frizure, produžiti vreme izlazaka, s tim da se uče da postoji garderoba primerena za školu, posao, za izlaske, za kod kuće,… Ali potrebno je promeniti ton razgovora, razgovarati sa njima sa više uvažavanja, ne kao sa malom decom, i najviše pokušati ih saslušati bez osude i savetovanja. Jer oni najčešće samo ispituju, provociraju, a na nama je da i to prihvatimo obradimo i vratimo im u stilu, ti si ok i sad dok se tražiš, u redu je da grešiš i učiš, ali uvek imaj na umu da smo mi roditelji uz tebe, uvek i šta god da se desi. Šta god da se desi znači bukvalno to, i ako se napiješ, i ako probaš drogu i ako si u opasnosti, i ako ostaneš trudna,… nećeš dobiti osudu, već pomoć. Dragi roditelji podsetimo se da nema garancija u životu, i život je izazov i čudesan, i život je da se živi. Naša deca žele da otkriju šta je život, ponekad će upadati u teške situacije, ponekad će iz tih sitacija izlaziti kao heroji, ponekad kao gubitinici, ali to je život. Naš poso je da im pomognemo na tom putu da prežive i odrastu i preuzmu odgovornost za sebe i druge. Ništa nema od toga: “Nemoj ovo, nemoj ono.” Jesam li to lepo rekao”, “Sad se snalazi sam”. Ako ništa ne dožive i ne naprave neku glupost kako će znati bilo šta, kako će bilo šta naučiti. Ne možemo i ne treba sve da sprečimo, treba da znamo da se u svakoj situaciji snađemo i preživimo. Naravno da treba da ih učimo i savetujemo, divno je ako bilo ko nauči nešto iz tuđeg iskustva, ali uglavnom ljudi uče iz svog iskustva. Pa zato mi smo tu da im pokažemo šta znamo i ko smo, kada upadnu u problem i da im pokažemo kako se iz problema izlazi.

Psihoterapija Online
Psihoterapija online – dr Katarina Jevdić